401


Dječji logor u Sisku 3.8.1942. – 8.1.1943.

Ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera.

Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno, jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti bili su krajnje nepripremljeni za djecu. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, a budući da je služila kao prostorija za sušenje soli, u dvorani Rajs je stalno vladao propuh. Djeca su ovdje, pa i ona najmanja, stara svega nekoliko mjeseci, bez odjeće i pokrivača morala ležati na podu kojeg je pokrivao tek tanki sloj slame.

Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. augusta 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, bilo je 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. augusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.

Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarka Diana Budisavljević i grupa neumornih pravednika - Jana Koh, Vera Luketić, Dragica Habazin Majka, Ljubica i Vera Becić, doktor Kamilo Bresler, Ante Dumbović, drugi istaknuti pojedinci i sestre Crvenog križa, djeca su u logoru svakodnevno umirala.


Svjedočanstva

O nezamislivim uvjetima na logorskim lokalitetima svjedočio je i doktor Lazar Marguljes, liječnik iz Osijeka: „Primijetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni križ iz Zagreba, ništa nisu dobivala djeca. Pregledavajući djecu najčešće sam obilazio ova mjesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta, djeca su ležala na podovima s malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece.“

Ostalo je zabilježeno i svjedočanstvo Jane Koh, nekadašnje sekretarice Crvenog križa Hrvatske: „Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smješteno na golom podu četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedjelja i mjeseci, do deset godina starosti. Koliko je djece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Djeca u dječjoj baraci su neutješno plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koračaja udaljene od djece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomrijeti. Ta djeca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: 'Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Vidjet ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.' Dovesti matere ovoj djeci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspjelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobra kada smo sve pripremili da taj transport djece još iste noći otpremimo u Zagreb.

Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dijete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvijek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše djecu otpremiti. Tko da opiše radost djece, kad su ugledala majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne suze matera koje su šutjele. Kada je i posljednje dijete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju djecu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: 'Čuvaj nam djecu, čuvaj ih rođena.' Transport sa 550 djece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Njemačku.“ (prema: Lukić, Dragoje; „Roditelj pokošenog naraštaja“, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2008.)


Posljedice

Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je roditeljima ili najbližim rođacima vraćeno 1.200 djece, dok je njih 2.200 predano građanima Siska i okolice na „prehranu“.

Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece, no uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno točan broj umrlih. Evidencija je manjkava i s obzirom na činjenicu da najmlađa djeca nisu bila popisivana. Također, svjedočanstvo grobara Franje Videca ukazuje kako je broj umrle djece u mrtvačkim sanducima uvijek bio veći od broja koji je stajao u službenom popisu. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet mjeseci 1942. umrlo 1.630 djece, a prema podacima mrtvozornika, dr. Davida Egića, u Sisku je pokopano njih 1.152. Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle djece s minimalnim mogućim odstupanjima.

U svakom slučaju, broj žrtava bio bi mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete djece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja - bilo zbog nepovratne iscrpljenosti djece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili spašenu djecu te ubijali njih i njihove hranitelje.

Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva nakon čega su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme budući da joj je na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, odnosno Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), oduzeta sva dokumentacije. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražili su jedni druge, i to najčešće bezuspješno, još dugo vremena.


Spomen obilježja

Godine 1958. na zgradu solane Rajs postavljena spomen ploča koja je uništena u posljednjem ratu. Obilježavanje ostalih logorskih zgrada te samog dječjeg groblja u Sisku nastavljeno je 60-tih godina. Spomenik djeci logorašima podignut je nedaleko od tadašnjeg doma kulture, a na njegovoj zgradi postavljena je i spomen ploča (također uništena u ratu 1990-1995). Dječje groblje je 1974. pejzažno uređeno, a na njemu je postavljen i spomenik kiparice Milene Lah. No, prostor do današnjih dana nije ograđen i urbanistički definiran. Unatoč navedenim problemima, u posljednje vrijeme zabilježeni su pomaci na planu očuvanja spomenika, ali i cijelog područja – obnovljene su okrugle ploče, a dječje groblje je konačno dobilo status memorijalnog mjesta čime je zaštićeno Registrom kulturnih dobara.

Nekadašnja tradicija posjećivanja groblja te organiziranja školskih posjeta i satova na samom groblju je gotovo sasvim zamrla. U povijesnim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih u recentnoj sisačkoj povijesti.

PUKQTINE

Rekonstrukcija priče, konstrukcija grada

Irena Bekić

Gradovi su, kao i društva, strukturirani odnosima, ekonomskim poretcima, političkim praksama. Na temeljima dominantne ideologije uspostavljaju reprezentacijske oblike zajednice, poželjne oblike društvenosti i odgovarajuće statuse. No gradski je prostor kolektivni proizvod, a prevladavajuća je ideologija samo jedan od mnogobrojnih narativa koji se presijecaju, potiru, teku paraleno, stapaju ili odbijaju unutar zajedničkog toka. Zato gradovi, kao ni društva, nisu dovršeni, i nisu univerzalni. Oni se neprestano ispočetka stvaraju, uspostavljaju se iznova sa svakom promjenom u perspektivi (mentalni pomaci) ili kretanju (pomicanje tijela). Mogli bismo ovdje posegnuti za jednom distinkcijom: u knjizi Invencije svakodnevice francuski teoretičar Michel de Certeau razlikuje mjesto od prostora. Mjesto je, kaže, "trenutni raspored položaja", ono podrazumijeva stabilnost. Prostor "nastaje čim uzmemo u obzir vektore usmjerenja, količine brzine i varijablu vremena".1 Prostor je, dakle, učinak proizveden radnjama koje ga određuju, prakticirano mjesto. On bi bio "mjestu ono što postaje riječ kad je izgovorena, kad je uhvaćena u dvosmislenosti ozbiljenja, prometnuta u termin koji proizlazi iz brojnih konvencija, postavljena kao čin neke sadašnjosti (ili nekog vremena) i izmijenjena preobrazbama prouzročenim uzastopnim susjedstvima".2 Brojna ustanovljenja prostora nagrizaju korozivne koordinate mjesta destabilizirajući njegovu postojanost i provocirajući iluziju cjelovitosti. Ako je pukotina u nekoj strukturi rascjep koji ju narušava, onda je prostor pukotina mjestu.

Rad PUKQTINE Tonke Maleković govori o tome. No prije svega ta virtualna i site-specific instalacija govor je o oko pet do sedam tisuća djece, većinom s Kozare, Banije i Korduna, stacionirane pod neljudskim uvjetima, u sisačkom "Prihvatilištu za djecu izbjeglica", ustvari dječjem sabirnom logoru što je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine djelovao pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. U tom je razdoblju od gladi, bolesti, prljavštine i zapuštenosti u logoru, odnosno u Sisku, pomrlo između 1100 i 2000 djece.

Logor se, kao i groblje na kojemu su djeca pokapana, nalazio na lokacijima razmještenim po gradu, u zgradama koje i danas postoje prilagođene drugim namjenama. Javni su prostori - park, most ili šetalište uz rijeku - punktovi svakodnevnih, tadašnjih kao i sadašnjih, ruta Siščana bili putanje logoraških prolazaka. Ta istovjetnost mjesta je zbunjujuća. I ne samo to, ona užasava, čini nas sudionicima i proziva. Zato je potrebna de Certeauova distinkcija. Ne da bismo postavkom o drukčije ustanovljenim prostorima istoga mjesta izbjegli uključenost, već da možemo prihvatiti teret kolektivne povijesti.

Službena je povijest zaglušujući diskurs pobjednika, ali ušutkani glasovi također postoje. Ne bismo trebali pristati na naslijeđe gluhoće, kako kaže Walter Benjamin, jer traume potlačenih traže iskupljenje. To je pragmatični zahtjev u ljudskom savezništvu. Trauma traži mogućnost očitovanja jer je sama osuđena na šutnju, bezizrazna je, i zato se obraća Drugome. Iskupljenje trauma odgovornost je Drugih. Preuzimam termin bezizraznosti od Shoshane Felman koja ga koristi u značenju koje su mu dali Walter Benjamin, odnosno Emmanuel Levians. Prvotno, on se odnosi na Benjaminov književni koncept koji „povezuje književnost i umjetnost s (nijemom, ali ipak moćnom) komunikacijom onoga što se ne može izreći riječima, ali zbog čega umjetnost pripada ‘stvarnome svijetu’”.3 No isto tako i s trenutkom koji podrazumijeva smrt, traumu i okamenjenje. „Bezizrazni (das Ausdruckslose)”, kaže Shoshana Felman, „to su oni koje je nasilje lišilo izraza; oni koji su s jedne strane, povijesno svedeni na šutnju, dok su s druge strane povijesno učinjeni bezličnima i lišeni svog ljudskog lica - drugim riječima, lišeni ne samo jezika i glasa nego čak i nijema izraza koji je uvijek prisutan na živom ljudskom licu. Oni koje je nasilje paraliziralo, izbrisalo ili umrtvilo, oni s kojima je nasilje postupalo u životu kao da su već mrtvi, oni kojima su (u životu) oduzeti izraz, glas i lice, postali su - gotovo kao i mrtvi - povijesno (i filozofski) bezizraznim (das Ausdruckslose).”4 Ovaj poduži citat koristim ne samo da bih objasnila pojam bezizraznog, već i zato što tako precizno opisuje sisačke žrtve5 i tako jasno upućuje na važnost iskupljenja. Djeca iz logora višestruko su obespravljena: kao logoraši svedena na biologiju, preživljavanje, krhko tijelo odvojeno od glasa; kao djeca ionako najranjivija i posve nevažna u generalnom sustavu moći; kao žrtve izgubljena u povijesti.

Pobjedničke ideologije brinu se da svojim akterima osiguraju status junaka i dolične reprezentacije kroz komemorativnu javnu plastiku ili neke druge forme prisjećanja. Međutim, pokazalo se da je nacionalna obilježenost dječjeg logora nadrasla razmjere ljudske katastrofe koja se dogodila, kao i kapacitete političkih ideologija koje su uslijedile. Pokazavši se neuklopivom u dominantne obrasce, trauma prognane djece zagušena je slojevima šutljive povijesti.

Postoji izvjesna disonantnost između službene slike svijeta i onoga što živimo. Na mjestima gdje su se značenja zamutila, povijest zašutila, institucije zatajile, umjetnost ima alate za nadomjestke. Budući da nema disciplinu koja bi je sputavala već barata različitim metodologijama, preuzima narative, konstruira scenarije, generira ponašanja i nove uporabe, ona ima načina da potakne promjene i otvori kanale za obespravljene glasove. Upravo to čini Tonka Maleković pozvana da napravi rad posvećen žrtvama dječjeg logora u Sisku. Uvažavajući njihovu fragilnost, odlučuje se za diskretnu intervenciju u javnom prostoru. Na lokacije bivšeg logora postavlja veću količinu QR kodova, lijepi ih po predmetima urbanog inventara: klupama, stupovima, razvodnim kutijama ili ih pak kao bedževe (p)ostavlja razasute naokolo. Prislanjanjem mobitela na QR kod, prolaznik/nalaznik aktivira audio zapis koji vodi na web stranicu projekta. Iskaz koji se čuje jedno je od autentičnih svjedočanstava, fantazmogorična ispovjest autorice u kojoj se miješaju prizori aktualne gradske mizanscene i fragmentarna sjećanja svjedoka, ili nizanje imena i godina umrle djece, odnosno onih podataka koji su ostali zabilježeni u nepotpunim kartotekama. Nalaznik shvaća da stoji na mjestu o kojemu se u pojedinom iskazu govori.

Dva prostora rada - stvarni i virtualni - objedinjeni su u QR kodu, a njegova kriptička forma odgovara postupku rekonstrukcije što ga autorica koristi kao umjetničku metodologiju, pridajući publici ulogu forenzičara. To je dvostruki proces pri kojemu se kroz iskaze svjedoka u virtualnom prostoru rekonstruiraju događaji, a prostor grada iznova se konstruira u stvarnom. Ove su proizvodnje uzajamne jer iskazom uspostavljeni prostor grada podupire vjerodostojnost samoga iskaza. Autorica tako izvodi dvostruki obrat: grad pretvara u pozornicu za izricanje traume, a u toj hijastičkoj petlji, u „povratku na mjesto zločina“, iskupljuje i grad.

Pripovijedanje i proizvodnja prostora, u tijesnoj međusobnoj povezanosti, dva su važna aspekta ovog rada. Umjetnica preuzima fragmente tuđih pripovijesti i gradi novi narativ u kojemu oni više nisu repeticija individualnih sjećanja već su javni govor jer objedinjeni u umjetničkoj formi i osnaženih glasova zauzimaju javni prostor. Pripovijedanje je i prostorna praksa koja opisivanjem događaja oblikuje prostor. Kaže se: tamo smo išli... tu, iza,...hodnikom, i tamo su bili tuševi... između dvije barake... na ulazu... Kazivači posežu za materijalnim određenjima prostora kao kakvim sigurnim orijentirima u sjećanju kojega je priroda trusna i nepouzdana. Kažu: tamo je bila cementara; bili si neki jablani; u onoj jametini; nedaleko reke Kupe; mali gore prozorčić... spominju prepoznatljive lokacije grada: zidani most, pijacu, stočni prilaz, rijeku... Prošlo vrijeme i sadašnjost stapaju se u zajednički prezent. To je poravnanje cezura u vremenu, rascjep koji ispunja hibridni međuprostor, mjesto za susret pripovjedača i slušatelja. Kroz tako nastalu poroznu strukturu provlače se i isprepleću priče i vizure sudionika. Sravnjivanjem udaljenih vremena i različitih konstrukcija istog mjesta, Tonka Maleković, prenosi tuđi pogled. Prenosi slike što su ih vidjele oči malih logoraša, vraćajući na taj način lice obezličenima.6 Prostor logora je definiran, a kretanje ograničeno funkcijama: ovdje ih dovode, tu ih šišaju, tamo ih kupaju... No ponekad dijete pobjegne ispod žice u zabranjenu (slobodnu) zonu, ali se vrati. Tako mjesto, prijestupom, dobija individualnost, postaje prostor, a opiranje potlačenih upisuje se u mjeru grada.

Na kraju, zadržla bih se sasvim kratko na simbolici naslova rada. Pukotine su slaba mjesta, greške na strukturi koje ugrožavaju cjelinu. Tako je i priča o „Prihvatilištu za djecu izbjeglica“ u Sisku (kao i drugim dječjim logorima) slabo mjesto povijesnog narativa. No pukotina je i rascjep kojim se otvara prolaz, omogućuje da se sagleda ono što je s druge strane. Otvoreni pogled, pak, podrazumijeva odgovornost. Bezbrižnost je nemoguća jer nema nevinog pogleda. Rad PUKQTINE tako je i poziv na odgovornost. Umjetnica preuzima metodu raširenu u industriji popularne kulture: daje izraditi jeftini dopadljivi i potrošni nakit, bedž, koji funkcionira kao nositelj identifkacija s određenom skupinom ili stavom. Prolaznika koji naiđe na bedž, poziva u izravni dijalog, prepuštajući mu konačni ishod kao i sudbinu njezina rada, njegovo trajanje i domet. Nalaznici, naime, moraju sami odlučiti što će s pronađenim predmetom, hoće li ga odbaciti, ostaviti na klupi ili ponijeti sa sobom i prenositi dalje. Ta se naoko bezazlena odluka ispostavlja kao osobni izbor između šutnje povijesti i glasnoga govora potlačenih.

  1. Michel de Certeau, Invencije svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2003., str. 183
  2. Isto, str. 183
  3. Shoshana Felman, Pravno nesvjesno: Suđenja i traume u dvadesetom stoljeću, 2007., str. 27
  4. Isto, str. 27
  5. U prilog ovoj teorijskoj postavci govori svjedočenje jednog od preživjelih logoraša. On se prisjeća da danima nakon što su ga usvojitelji izvukli iz logora nije govorio, te su oni mislili da je nijem te da je na sebi imao haljinicu zbog čega su mislili da je djevojčica.
  6. Jedna svjedokinja kaže: „Ja sam to vidjela. Ja to nisam sanjala“

Dječji logor u Sisku 3.8.1942. – 8.1.1943.

Rekonstrukcija priče, konstrukcija grada